Posljednjih desetljeća američki mediji su uveli kao standardnu praksu da iznose u javnost pojedinosti iz privatnih života političara. To istraživalačko izvještavanja – s jasnom tendencijom prema napadu na privatnost – potaknulo je ove izborne sezone na pozive novinarima da drže svoje radoznale nosove podalje obiteljskog života kandidata. Međutim, neki medijski stručnjaci smatraju kako to nije više moguće.

Kad je guvernerka Aljaske Sarah Palin uletjela na nacionalnu političku scenu kao dopredsjednički kandidat John McCaina, malo se o njoj znalo. Međutim, nakon nekoliko tjedana intenzivnog medijskog izvještavanja, gospođa Palin je postala dobro poznata političarka. "Ona je tijekom cijele svoje političke karijere zauzimala stav društvene konzervativke, one koja naglašava obiteljske vrijednosti" - kaže Steve Haycox, profesor povijesti i zemljopisa na Sveučilištu Aljaske.

Dio obitelji Sare Palin

On kaže kako guvernerka Palin nije sama ušla u žižu medijskog interesa. S njom je ušla i cijela njena obitelj, posebice kći, tinejdžerka Bristol: "Mnogo se raspravljalo o trudnoći njene sedamnaestogodišnje neudane kćeri, međutim, sad je to zamrlo."

Profesor Haycox kaže da je istraživanje privatnog života političara bilo glavna osobina praćenja američkih političkih kampanji posljednjih desetljeća. On kaže da su ta istraživanja imala veliki efekt na ishod kampanje 1988. godine. "Kad se prije nekoliko izbornih ciklusa demokrat Gary Hart natjecao za predsjednički položaj, nije bio potpuno iskren glede nekoliko svojih izvanbračnih veza."

Tom Fiedler

Iz nekog razloga mediji su se upravo na to usredotočili. "Vjerovali smo da je to pitanje bitno za kampanju i za nas je bilo važno da s time nastavimo" - kaže Tom Fiedler, koji je 1988. bio novinar Miami Heralda, lista koji je prvi otkrio izvanbračnu vezu senatora Harta.

"Senatora Harta su pitali, prije negoli smo se mi umiješali u cijelu stvar, da li je održavao takvu vrstu veza. On je to opovrgnuo. Rekao je da kad bi bilo ikakve istine u tim glasinama, ona bi bila otkrivena puno prije predsjedničke kampanje. Hart je jednom novinaru tijekom interviewa kazao da ako mu ne vjeruje 'možete me pratiti, bit će vam dosadno'. U tom trenutku naš je stav bio da to više nije pitanje privatnosti. Bilo je to pitanje kredibiliteta i vjerojatno licemjerja" - kaže Fiedler.  

Fiedler je danas dekan Fakulteta za komunikacije pri Sveučilištu Boston. Kaže da ponekad izvještavanje o privatnim stvarima nekog izabranog političara može pomoći glasačima da procijene osobnost i kredibilnost nekog kandidata: "Mislim da je prvo pitanje na koje novinar treba odgovoriti, 'postoji li potreba da to javnost sazna'? Postoji li neki javni politički razlog zašto bi o tom privatnom ponašanju trebalo izvještavati? I ako na to ne možete odgovoriti, ili ne postoji opravdanje za tako nešto, tad mislim da zastor privatnosti treba ostati spušten."

Profesor Fiedler smatra da djeca uglednih političara također imaju pravo na privatnost, međutim, napominje da to pravilo ima i neke iznimke. Primjerice, kad osoba koja se natječe za političku funkcija koristi svoju obitelj za stjecanje političke prednosti, kao što je poziranje za medije ili paradiranje kako bi se pokazala solidnost obiteljskih vrijednosti kandidata. Neki stručnjaci predviđaju da će političko novinarstvo u budućnosti postati još agresivnije negoli danas.

Steve Haycox

Povjesničar Steve Haycox kaže da to djelomice treba pripisati nedostatku samozadanih pravila ponašanja u medijskim organizacijama koja su se koristila u prošlosti: "Veliki primjer u američkoj povijesti je Franklin Roosevelt. Tisak je bio vrlo oprezan da se ne koncentrira na to da je on nepokretan. Tako da niste često vidjeli njegove fotografije na štakama, fotografije na kojima se vidi kako mu drugi pomažu da se popne na podij. To su bila samo zadana pravila ponašanja. Sad kad je na neki način kutija otvorena, ne znam kako možete navesti medije da se vrate natrag na samo-regulaciju."

Tu zabrinutost dijeli i dekan sa Sveučilišta Boston Tom Fiedler. On kaže da promjenjiva priroda medijskog krajobraza sama po sebi ne dopušta da se više privatne stvari zadrže privatnima. Po njemu, dok pomno ispitivanje privatnog života političara može pomoći glasačima da saznaju više o svojim kandidatima, to istovremeno može nanijeti štetu političkom procesu.

Može odvratiti pažnju glasača od bitnih pitanja. I vjerojatno će obeshrabriti neke od potencijalno dobrih kandidata da se natječu za politički položaj, ako znaju da u bilo kojem trenutku njihov obiteljski život ili osobna pitanja mogu bolno postati dio javnog života.