Manje od 50 dana do početka Konferencije o klimi u Kopenhagenu, dužnosnici raznih zemalja sastali su se nedavno u Londonu da razrade detalje sporazuma. Premda postoji opći konsenzus da u Kopenhagenu treba postići dogovor, još uvijek ostaje mnogo izazova na putu izrade sporazuma. Izvješće Jennifer Glasse.

Britanija je nedavno bila domaćin sastanku dužnosnika iz 17 najvećih svjetskih gospodarstava, usredotočenih na smanjivanje međusobnih razlika u pogledima na načine djelovanja u vezi s klimatskim promjenama uoči predstojeće Konferencije o klimi, u Copenhagenu. Britanski ministar za energetiku i klimu Ed Milliband kaže da postoji jedno područje oko kojega nema dvojbi: "Opći je stav da moramo postići dogovor u Copenhagenu, - ne dogovor po svaku cijenu -, ali da smo prešli velik put i da tu udaljenost koju smo prešli moramo pretvoriti u sporazum u prosincu ove godine."

Milliband kaže da ga je ohrabio prošlotjedni sastanak i opće slaganje među sudionicima da se u Kopenhagenu moraju donijeti neke teške odluke: "Postoji duh angažiranosti, volja i odlučnost da, kad smo već ovoliko prešli, ne posustanemo. Ima još mnogo posla, to ni na koji način nije gotov posao. Ali, po mom mišljenju, stvari su u ravnoteži."

To će biti jedan vrlo složen sporazum. Zemlje u razvoju brine trošak promjena kao i neće li smanjenje ispuštanja ugljičnog dioksida zakočiti njihov razvoj. Razvijene zemlje, pak, ne žele usporiti svoj razvoj ili promijeniti stil života svojih građana. Milliband kaže da treba porazgovarati o svakom od tih pitanja koja brinu razne zemlje: "Pokušavamo učiniti nešto vrlo teško, pokušavamo preokrenuti neizbježni rast globalnog ispuštanja ugljičnog dioksida ... to nije bilo učinjeno nikada ranije, a sigurno ne u Kyotu. Dakle, teškoće proizlaze iz činjenice da u svakoj zemlji postoje vrlo jaka ograničenja i teškoće koje treba nadići. Bez obzira radi li se o zemlji u razvoju koja mora svoj narod izvući iz siromaštva, ili o nekoj razvijenoj zemlji u kojoj se rasprava o klimatskim promjenama vodila sporije nego u drugim zemljama, mi moramo razumjeti ta ograničenja i nadići ih."

Zemlje u razvoju, poput Kine i Indije, nisu jasno izložile planove za smanjenje vlastitog otpuštanja. Obje zemlje su naznačile da namjeravaju smanjiti ispuštanje. Stearn kaže da razne zemlje mogu poduzeti razne stvari, ali da je važno da se poduzme akcija.