Za nekoliko dana obilježava se dvadeseta godišnjica pada Berlinskog zida.  Andre de Nesnera razgovarao je s jednim britanskim povjesničarom i jednim američkim novinarom o događajima koji su prethodili naprasnom nestanku ovog vjerojatno najpoznatijeg simbola hladnog rata.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Zapadna Njemačka se izuzetno brzo razvijala, a simbol njezina uspjeha bio je upravo Zapadni Berlin.  Britanski povjesničar Frederick Taylor, svojevrsni kroničar Berlinskog zida, kaže da se tih godina i istočni, komunistički dio Njemačke, razvijao i postajao bogatiji. Međutim, bilo je to znatno sporije a obilje nije bilo tako izraženo.

"Od 1961. pa do recimo do 1973. ili 1974. znatno se popravio standard života.  U trgovinama je bilo znatno više robe – strojevi za pranje rublja, televizori, čak i automobili.. Na auto ste doduše trebali čekati pet godina, ali ipak – 1961. samo je tri posto istočnih Nijemaca posjedovalo osobni automobil, 1975. – 15 posto. Nije to bila Amerika, ali je bilo znatno bolje nego pedesetih.. Problem je bio u tome što se rast temeljio na subvencioniranoj nafti i drugim sirovinama iz Rusije" - kaže Frederick Taylor.

Ronald Reagan

Sredinom sedamdesetih cijena nafte se povećala, iz Sovjetskog je saveza stizalo manje sirovina, a država više nije bila u stanju osigurati pune trgovine.  Nisu to samo banane, kaže Frederick Taylor, trpjela je i infrastruktura - nije bilo novca za ceste, za obnovu gradova porušenih u ratu. Osamdesetih godina – kada je u Bijelu kuću došao Ronald Reagan - postala je očita i vojna ranjivost istočnonjemačkog režima.  

Serge Schmemann, tadašnji dopisnik lista New York Times iz Bonna i Moskve, kaže da je tek Mihail Gorbačov shvatio da se nešto u sovjetskom bloku mora promijeniti: "Kada je Gorbačov uveo perestrojku i glasnost, veze sa satelitima postajale su labavije. U istočnoeuropskim partijama počelo se više govoriti o reformama, a javnost je sve glasnije bila protiv sistema."

Crvena armija više nije bila od pomoći

Političke promjene u srednjoj Europi najbrže su napredovale u Poljskoj i Mađarskoj.  Bilo je očito da Moskva ne želi vojno intervenirati, kao što je to u niz navrata činila u prošlosti. U listopadu 1989. masovni prosvjedi održani su i u Istočnoj Njemačkoj. Najveća je bila u Leipzigu. Postrojbe specijalne policije bile su spremne silom ugušiti demonstracije.  

Frederick Taylor kaže da su prosvjede preko televizije gledali i istočnonjemački komunistički vođe: "Morali su odlučiti što činiti. Erich Honecker, stari tvrdolinijaš, smatrao je da se sila mora upotrijebiti, ako ni zbog čega drugog da se pokaže da je režim spreman djelovati. Međutim, jedan nazočni general mu je rekao da on takvu zapovijed nije spreman izdati. Bilo je očito da se u Istočnoj Njemačkoj neće ponoviti Tienanmen."

Slijedio je brz kraj komunizma. Berlinski zid pao je 9. studenog, nakon što je vlast – vjerojatno pogreškom – objavila da se trenutačno ukidaju ograničenja na putovanje u inozemstvo. Serge Schmemann je kao američki izvjestitelj bio kod Berlinskog zida baš te večeri. "Došao sam oko ponoći, zabava je bila u punom jeku. Na samom zidu plesale su stotine istočnih Nijemaca, stanovnici zapadnih četvrti Berlina ulazili su slobodno na istok. Tekao je šampanjac. Sve je trajalo nekoliko dana. Bio je to vrlo euforično vrijeme" - sjeća se ovaj američki novinar.

I sve to, bez i jednog ispaljenog metka. Kako kaže Frederick Taylor, tih dana se činilo da je 'sve moguće'.